Ammara's profileلا اله الا الله - Nema b...PhotosBlogListsMore  |  Tools Help |
لا اله الا الله - Nema boga osim Allaha"Riječi zbog kojih opstoje nebesa i Zemlja..." |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
ISLAMSKO PONAŠANJE - BONTON ( 3. dio )KULTURA PONAŠANJA ZA VRIJEME JELA I PICA
Krajnji cilj našeg boravka na Zemlji je spoznaja i približavanje Gospodaru svjetova. To se postiže znanjem i djelovanjem. Taj cilj ne može se ostvariti, uz ostale pretpostavke, bez fizickog zdravlja i tjelesne sposobnosti, a to se postiže konzumiranjem hrane i pica. Otuda su neki pripadnici Zdrave tradicije/Selefu-s-salih tvrdili da je hrana dio vjere i to, opet, na temelju kur'anskog teksta: dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela cinite! Naravno, ovdje se podrazumijeva da osoba jede da bi time poboljšala svoje intelektualne i fizicke sposobnosti na putu približavanja svome Gospodaru. Ako to bude cinila iz tih razloga, onda ce svaki zalogaj konzumiran na dozvoljen nacin biti nagraden i vrednovan na Sudnjem danu. Allahov Poslanik, s.a.v.s, u hadisu koji prenosi Sa'd b. ebi Vekkas, r.a, jasno to potcrtava: Covjek ce, uistinu, biti nagraden cak i za zalogaj koji stavi u svoja i u usta svoje žene! Buduci da se cak i za uzimanje jela i pica predvida nagrada od strane Gospodara, potrebno je znati šta konzumirati, kako i na koji nacin. Sljedeca uputstva, na temelju sunneta Allahovog poslanika, s.a.v.s, na najbolji nacin ce nam pomoci da, uz uživanje u halal ishrani, dodemo i do obecane nagrade. Naše ponašanje može se podijeliti u tri dijela: prije, za vrijeme jela i nakon jela. 1. Kultura ponašanja prije jela Ukoliko želimo da naše konzumiranje hrane bude blisko konzumiranju Poslanika islama, s.a.v.s, onda bi trebalo ispunuti sljedece uvjete: 1. Voditi racuna da hrana koju konzumiramo bude sigurna od svih primjesa harama i da nacin sticanja zarade mora biti u skladu s islamskim propisima, kako se istice u kur'anskom ajetu: Ne jedite imovinu jedan drugoga na nepošten nacin! 2. Pranje ruku prije jela: Allahov Poslanik, s.a.v.s, prakticirao je pranje ruku prije jela, što vidimo u hadisu koji prenosi njegova casna supruga, Aiša, r.a, a u kojem se kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, kada bi bio džunub, a htio bi spavati – okupao bi se, a kada je namjeravao jesti – oprao bi ruke! Pranje ruku posebno je preporucljivo kada neko dira nešto što bi moglo ugroziti njegovu higijenu. Medutim, veliki broj islamskih ucenjaka prao je ruke prije jela cak i ako su vec bili abdestili. Ocito se time željelo biti što bliže praksi Poslanika islama, s.a.v.s. Tako Ebu Bekr el-Meruzi kaže: Vidio sam kako imam Ahmed, iako pod abdestom, pere ruke i prije i poslije jela! 3. Serviranje hrane na zemlju ili sofru, a ne na sto, što je bliže sunnetu. U jednoj mursel-predaji koju prenosi Hasan el-Basri, spominje se da bi Allahov Poslanik, s.a.v.s, kada bi se hrana donijela, postavio je na zemlju!, što je, po mnogima, bliže skromnosti. S druge strane, jesti na zemlji, odnosno tlu, znaci prisjecati se zemlje u koju treba leci, a jesti na sofri, aludira na sefer tj. putovanje i napuštanje ovog svijeta. Otuda je, jelo za stolom, kako cine drugi narodi, jedna od novotarija koje su nastale nakon Poslanika, s.a.v.s. Medutim, iako je jelo na zemlji bliže sunnetu, ipak, mnogi ucenjaci ne drže da je zabranjeno jesti za stolom ili necim drugim odignutim od zemlje, ako se ima za cilj što veca higijena prilikom uzimanja hrane. 4. Ne jesti naslonjen: Zna se da Allahov Poslanik, s.a.v.s, nije jeo naslonjen ni na jednu stranu. Ebu Džuhajfe, r.a, prenosi hadis u kojem stoji da je cuo Vjerovjesnika, s.a.v.s, kako kaže: Ja, doista, ne jedem naslonjen! Ibnu-l-Kajjim pojašnjava da naslanjanja prilikom jela ima tri vrste: a) naslanjanje na stranu, b) sjesti podvijenih i prekrštenih nogu i c) naslanjanje na jednu nogu. U predaji Abdullaha b. Jusra, r.a, navodi se da je Poslaniku, s.a.v.s, poklonjena ovca koju je jeo sjedeci na koljenima, pa na upit ashaba zašto tako sjedi, Vjerovjesnik, s.a.v.s, je odgovorio: Allah me je ucinio plemenitim robom a ne nepokornim silnikom! Ibn Bettal, komentarišuci taj hadis, smatra da je to Allahov Poslanik, s.a.v.s, ucinio iz pokornosti svome Gospodaru, velike zahvalnosti i vanredne skromnosti. Iako jedna grupa islamskih autora smatra da se može covjek naslanjati i prilikom jela i da u tome nema nikakve zabrane, ipak Ibn-l-Esir smatra da je zdravstveno ispravnije ne naslanjati se prilikom jela, kako bi hrana bez problema mogla normalno ici svojim tokom, dok Ibrahim en-Nehai, predstavnik druge generacije muslimana, tvrdi da su oni smatrali pokudenim jesti naslonjeni plašeci se velikih trbuha! Ocito je, ukoliko bi se slijedila praksa Vjerovjesnika, s.a.v.s, sjedenja na koljenima ili sjedenja na lijevoj sa podrvnutom desnom nogom, cime se dobrano pritisne trbuh, ne bi se mogli prejesti, te bi nakon ustajanja od trpeze, imali sasvim dovoljno prostora za vazduh, što je kudikamo zdravstveno ispravnije, nego kada u mehkim i udobnim stolicama i za stolom pretrpamo trbuhe i ne nademo, nakon ukusnih jela, nimalo prostora za disanje! 5. Svaka osoba bi, prije nego pocne jesti, trebalo bi da ima namjeru da jede iz razloga što želi ojacati kako bi mogla sasvim normalno izvršavati Allahova naredenja, a ne zato da bi se uživalo u odredenoj hrani. U tome nam mogu pomoci prve generacije muslimana, koje su jele da bi mogle izdržati napore ibadeta. Imam Šafija veli: Nisam se najeo punih šesnaest godina!, navodeci razlog za to: jer sitost cini tijelo tromim i teškim, umanjuje pronicljivost, povecava san i cini osobu manje otpornom na ibadet! Tako Ibrahim b. Šejban kaže: Punih osamdeset godina nisam ništa pojeo radi svoje pohote i gurmanluka! Zanimljiva je izjava Abdullaha b. Omera, r.a, koji kaže: Nisam se najeo otkako sam islam primio! Praksa Vjerovjesnika, s.a.v.s, i prve generacije muslimana bila je da ne jedu dok ne izgladne, a kada izgladne ne jedu do sitosti. To je, priznacemo, najbolja preventiva protiv mnogih bolesti, od cega pati savremeni covjek. Analizirajmo Poslanikov, s.a.v.s, hadis pa cemo otkriti neslucene mudrosti u njemu. Mikdam b. Ma'dikerib, r.a, kaže da je cuo Vjerovjesnika, s.a.v.s, kako veli: Covjek nece napuniti posudu goru od svog stomaka. Dosta mu je nekoliko zalogaja da ojaca svoja leda, a ako vec moradne malo više da jede, onda neka trecinu stomaka napuni hranom, drugu vodom a trecu neka ostavi da može nesmetano disati! Koliko su prve generacije vodile racuna o tome, vidi se iz pisma Sufjana es-Sevrija koje je uputio Osmanu b. Zaidi, u kojem mu, izmedu ostalog, piše: Ako želiš da ocuvaš svoje tijelo zdravim i da smanjiš san i lijenost, onda smanji hranu! 6. Da bude zadovoljan onim što ima za jelo i što je servirano. Uz to se traži od svake osobe da ne traži mahanu u jelu. Ako može jesti ce, a ako ne može – ostavice! Tako Ebu Hurejre, r.a, prenosi da Resulullah, s.a.v.s, nikada hranu nije kudio, ako bi mu se dopala jeo bi, a ako ne bi, ostavio bi je! 7. Da se trudi da jelu prisustvuje što više osoba, jer je u tome bereket. Vahši b. Harb prenosi od svog oca a on od djeda da su ashabi pitali Vjerovjesnika, s.a.v.s: Allahov Poslanice, mi jedemo ali se ne možemo zasititi?! Odgovorio je: Ocito je da jedete odvojeno! Nakon njihovog prizananja da je tako, rekao je: Jedite zajedno i spomenite Allahovo ime pri tome, pa ce vam Allah spustiti svoj bereket u hrani! 2. Kultura ponašanja za vrijeme jela Za vrijeme jela treba obratiti pažnju na sljedece elemente: 1. Prouciti Bismillu Kako svaki posao treba poceti Bismillom, tako i objedovanje treba poceti Allahovim imenom. Omer b. ebi Seleme, r.a, prenosi, da je još kao djecak jeo sa Vjerovjesnikom, s.a.v.s, kada mu je napomenuo: Djecace, prouci Bismillu, jedi desnom rukom i jedi ispred sebe! Imam Nevevi kaže da je samo izgovaranje: bismillahi, dovoljno i da se time ispunjava sunnet. Medutim, on tvrdi da je još bolje i vrednije izgovoriti: Bismillahir-rahmanir-rahim. Uz to je mustehab glasno prouciti Bismillu radi podsjecanja drugih. Ukoliko bi se zaboravilo prouciti Bismillu na pocetku jela, onda ce se to uciniti cim se sjetimo u toku jela. Ovo se temelji na hadisu, koji od Vjerovjesnika, s.a.v.s, prenosi njegova supruga Aiša, r.a: Kada neko od vas jede neka prouci Bismillu na pocetku, a ako to zaboravi, neka, kada se sjeti, kaže: Bismillahi evvelehu ve ahirehu/U ime Allaha, na pocetku i na kraju! Koliko je znacajno prouciti Bismillu za vrijeme jela najbolje ce ilustrirati hadis koji od Poslanika, s.a.v.s, prenosi njegov vjerni ashab Džabir, r.a: Kada neko od vas ude u svoju kucu, pa spomene ime Allaha Uzvišenog, pri ulasku i prilikom jela, šejtan kaže (svojim prijateljima): Nema vam konaka niti vecere!, a kada ude a ne spomene Allaha Uzvišenog, šejtan kaže: Našli ste konak!, a ako ne spomene Allaha Uzvišenog kada pocne jesti, tada kaže: Našli ste konak i veceru! 2. Jesti desnom rukom Poslanik islama, s.a.v.s, je u svemu, casnom i dostojanstvenom, preferirao desnu stranu. Posebno je to naglašavao kada su u pitanju hrana i pice. Kategoricki je zabranio prinositi hranu ili tekucinu ustima lijevom rukom. U hadisu koji prenosi Džabir, r.a, Vjerovjesnik, s.a.v.s, upozorava: Ne jedite lijevom rukom, jer, doista, šejtan jede lijevom rukom! U predaji Abdullaha b. Omera, r.a, Allahov Poslanik, s.a.v.s, istice: Kada neko od vas jede, neka jede desnom rukom, a kada pije neka pije desnom rukom, jer, uistinu, šejtan i jede i pije lijevom rukom! Na žalost, brojne se osobe, koje slijedeci zapadne manire i obicaje, odbacuju tu kategoricku naredbu Poslanika, s.a.v.s, i jedu ili piju lijevom rukom. Posebno je to opasno za one koji znaju ovo islamsko pravilo, ali ga se ne pridržavaju. Bojim se da se takvima, zbog neposlušnosti Poslaniku, s.a.v.s, ne desi ono što se desilo onom covjeku koji je oponirao Poslaniku islama, s.a.v.s, pa mu je ruka osušila. Naime, Seleme b. el-Ekve', r.a, prenosi da je neki covjek jeo u prisustvu Vjerovjesnika, s.a.v.s, lijevom rukom, na što ga je on upozorio: Jedi desnom! Taj covjek je odgovorio: Ne mogu! Poslanik, s.a.v.s, mu rece: I ne mogao?! A on nije htio, ustvari, poslušati zbog oholosti. Prenosilac, dalje kaže: Nije nikada više mogao ruku podici do svojih usta! Zna se da je znatan broj osoba koje su, po rodenju, tzv. ljevaci, tj. sve što rade cine lijevom rukom i to daleko ljepše i bolje. Treba naglasiti da takve osobe treba postepeno da vježbaju da to cine desnom rukom, obzirom da ju je Poslanik, s.a.v.s, preferirao, a posebno je to potcrtao prilikom prinošenja hrane ili tekucine ustima. Ibnu-l-'Arebi, poznati islamski pravnik, smatra da je prinošenje hrane ili pica lijevom rukom grijeh i naglašava da je svako poistovjecivanje sa šejtanom haram! 3. Jesti ispred sebe Musliman ce jesti ispred sebe, a posebno kada to cini u društvu. To smo vec spomenuli u citiranoj predaji Omera b. ebi Seleme, r.a, koju bilježi imam Buhari u Sahihu. Pod tim se podrazumijeva, takode, da covjek jede ispred sebe a ne sa sredine posude. Ibn Abbas, r.a, prenosi hadis Poslanika, s.a.v.s, u kojem se kaže: Bereket se spušta na sredinu posude, pa jedite s njenih krajeva a ne sa sredine! U predaji Abdullaha b. Busra, r.a, stoji da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: Jedite s krajeva posude, a ostavite sredinu, pa ce vam hrana biti bericetna. 4. Jesti s tri prsta i oblizati ih nakon jela Praksa Poslanika islama, s.a.v.s, bila je da jede s tri prsta desne ruke i to: palcem, kažiprstom i srednjim prstom a nakon jela, oblizao bi prste, prije nego ih je oprao. Ka'b b. Malik, r.a, kaže: Vidio sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s, kako jede s tri prsta, pa kada je završio, oblizao ih je. Ibn Abbas, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: Kada neko od vas završi sa jelom, neka prste ne briše, dok ih ne obliže. Vjerovjesnik, s.a.v.s, to povezuje s bereketom u hrani, pa u predaji Džabira, r.a, stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, naredio oblizivanje prsta i potiranje posude iz koje smo jeli, potcrtavši: Vi ne znate u cemu je bereket! 5. Ukoliko ispadne zalogaj, ne bacati ga, vec pojesti Musliman ce, cijeneci hranu kao Allahovu blagodat, ukoliko ispadne zalogaj, otresti sa njega ono što se eventualno nakupilo i pojesti ga. On nece pokazati svoju nezahvalnost, oholost i rasipništvo pa ga bacati, kao što to mnogi, nažalost, cine. Džabir, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: Kada nekome od vas ispadne zalogaj hrane, neka je podigne i otkloni ono što mu smeta a onda neka ga pojede, ne ostavljajuci ga šejtanu! 6. Ne puhati u hranu Ukoliko je hrana ili napitak vreo nije dozvoljeno puhati u hranu ili pice kako bi ih, na taj nacin ohladili, jer je Allahov Poslanik, s.a.v.s, zabranio puhati u hranu ili pice. Ebu Se'id el-Hudri, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, zabranio da se puše u pice, pa je neki covjek upitao: A šta sa trunkom koju ugledam u posudi?! Vjerovjesnik, s.a.v.s, je odgovorio: Prospi je! Taj covjek ce ponovo: Ja ne mogu da se napijem u jednom dahu. Poslanik, s.a.v.s, mu je savjetovao: Onda udalji posudu od usta (za vrijeme predaha). ISLAMSKO PONAŠANJE - BONTON (2.dio)KULTURA PONASANJA U DŽAMIJI
Džamija je u islamu nezamjenljiva institucija: rasadnik znanja, svjetionik vjere i mehanizam za transformaciju ljudi. Vjernik je za džamiju vezan vec od rodenja – od nadijevanja imena i ucenja ezana na uho novorodencetu, preko vjencanja i ulaska u novi život, do kraja života i klanjanja dženaze-namaza. Za vrijeme Allahovog Poslanika, s.a.v.s, džamija je bila prva škola, odgajalište, parlament, kasarna i svekoliko svakodnevno stjecište svih generacija muslimana. Ona je bila i socijalna ustanova u kojoj su se prikupljale informacije o socijalnom stanju vjernika, te pomagali jetimi, sirocad i ugroženi. Bila je i svojevrsni centar gdje su se saznavali najpotrebniji podaci o clanovima zajednice: razlog njihovog odsustva, bolest i nacin zijareta bolesnika ili, eventualna, smrt i vrijeme posljednjeg susreta i klanjanja dženaze. Danas je, nažalost, džamija uveliko izgubila na svojoj aktuelnosti i vanredno širokoj lepezi i domenu djelovanja. Gotovo da je svedena na mjesto molitve u kojem ce vjernik samo obaviti namaz, ili na pokopnu ustanovu bez koje se ne može obaviti posljednji ispracaj nekog ko preseli na ahiret. Nadamo se, da ce ovoj instituciji biti vracen njen nekadašnji ugled i da ce, relativno brzo, postati, kako što je bila i u periodu prvih generacija muslimana, nit koja ce uvezivati sve muslimane, spajati ih, organizirati i uvezivati, kao što su saffovi uvezani i cvrsto spojeni dok vjernici koji obavljaju namaz stoje jedan uz drugog. Allahov Poslanik, s.a.v.s, jasno je kazivao i prakticno pokazao kako se ponašati na svakom mjestu i u svako vrijeme. Njegova životna praksa pokazala je kako se treba ponašati u džamiji. Cilj ovog rada je da, na temelju njegovih hadisa i prakse, pojasnimo kako bi ponašanje vjernika trebalo da bude u džamiji i da tako i postupamo. Podsticaj na posjecivanja džamija Brojni su hadisi Vjerovjesnika, s.a.v.s, koji podsticu vjernike na posjecivanje džamija i klanjanje namaza u njima. Spomenut cemo samo neke: Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: Kad god neko ode u džamiju – jutrom ili navece – Allah mu pripremi mjesto u Džennetu, koliko god puta ode ujutro i navece. Ebu Hurejre, r.a, prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s, da je rekao: Ko se kod svoje kuce ocisti a zatim ode u jednu od džamija da obavi jedan od Allahovih farzova, jednim korakom mu se oprašta grijeh a drugim podiže stepen (u Džennetu). Abdullah b. Omer, r.a, prenio je od Poslanika islama, s.a.v.s: Namaz obavljen zajednicki je vredniji od namaza pojedinca za dvadeset sedam puta. Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: Sedam vrsta ljudi ce biti u Allahovom hladu na dan kada nikakvog drugog hlada – osim Njegovog – nece biti: pravedan vladar, mladic koji odraste u pokornosti Allahu, osoba cije je srce stalno vezano za džamiju, prijatelji koji se vole iskljucivo u ime Allaha, sastaju se i razilaze samo u ime Njega, covjek kojega lijepa i ugledna žena pozove na blud, a on kaže: Ne, ja se bojim Allaha!, covjek koji udjeljuje sadaku tako da mu ljevica ne zna šta mu je udijelila desnica i covjek koji se sjeti Allaha u samoci pa mu oko zasuzi! Priprema za odlazak u džamiju Potrebno je da vjernik, prije odlaska u džamiju, ispuni odredene uvjete. Dužan je da uzme abdest, odnosno da se okupa, da obuce najljepšu odjecu i da se namiriše. Allah Uzvišeni kaže: O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kada hocete namaz da obavite. Posebno je to naglašeno u slucaju odlaska na džumu i bajram-namaze. Allahov Poslanik, s.a.v.s, je, u hadisu koji prenosi Abdullah b. Omer, r.a, rekao: Kada neko od vas bude htio ici na džuma-namaz, neka se prethodno okupa! U predaji Ebu Se'ida el-Hudrija, r.a, navodi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: Kupanje petkom dužnost je svakoj punoljetnoj osobi, pranje zubi i upotreba mirisa ukoliko ga ima. Allahov Poslanik, s.a.v.s, je, takode, kako prenosi Ebu Hurejre, r.a, rekao: Ko se u petak okupa, poput kupanja od džunupluka, zatim ode u džamiju u prvo vrijeme,kao da je devu žrtvovao, ko ode u drugo vrijeme,kao da je kravu žrtvovao, ko ode u trece vrijeme kao da je rogatog ovna žrtvovao, ko ode u cetvrto vrijeme kao da je kokoš žrtvovao, ko ode u peto vrijeme kao da je jaje žrtvovao, a kada se imam pojavi, dodu meleki i slušaju hutbu. Polazak u džamiju Allahov Poslanik, s.a.v.s, bi, kada bi izlazio iz kuce, cinio to lijevom nogom, a onda bi proucio dovu: Allahu, ucini svjetlo u mom srcu i u mome vidu, ucini ga s moje desne strane i iza mene, daj mi ga u mojim žilama, mesu, krvi, kosi i tijelu. Znacajno je napomenuti da osoba koja se uputi ka džamiji ne smije saplitati prste svojih ruku, buduci da se i sam odlazak u džamiju racuna kao da je osoba u samom namazu, a takav postupak je muslimanu zabranjen. Ka'b b. 'Udžre, r.a, prenosi u tom pogledu hadis Poslanika islama, s.a.v.s: Kada neko od vas lijepo i propisno uzme abdest a zatim se zaputi ka džamiji, neka ne saplice prste svojih ruku, jer je on vec u namazu! Preporucuje se smireno i dostojanstveno koracanje ka džamiji, bez velike žurbe, a posebno bez trcanja, jer je osoba prakticno u namazu onog momenta kada se uputi ka džamiji. Ebu Katade, r.a, kaže: Dok smo klanjali za Allahovim Poslanikom, s.a.v.s, zaculi smo graju nekih ljudi, pa ih je Vjerovjesnik, s.a.v.s, nakon što smo klanjali, upitao: Šta vam je? Odgovorili su: Žurili smo na namaz! On im je, tada, rekao: Nemojte tako raditi! Kada pristupate namazu, pristupajte mu smireno i dostojanstveno, pa ono što stignete za imamom klanjajte, a ono što vam je izamaklo nadoknadite! Slicna je predaja i Ebu Hurejre, r.a, u kojoj Poslanik, s.a.v.s, upozorava: Kada cujete ikamet, krenite na namaz tiho i dostojanstveno, a ne trcite! Ono što ste stigli klanjajte, a potom dopunite ono što vam je prošlo! Zbilja je ružan osjecaj, kada neko zakasni u džema'at, pa pocne trcati po džamiji kao po sportskom terenu, kako bi stigao na neki rekjat. Otuda je Poslanikova, s.a.v.s, preporuka: smiren i dostojanstven pristup namazu, kako bi se i džamiji, kao casnom mjestu, ukazalo dužno poštovanje i respekt. Osim toga, dolazak u džamiju, prije ikameta, donosi nam brojne blagodati koje necemo zadobiti ako ne stignemo blagovremeno u džamiju. Izmedu ostalog, to je: klanjanje dva rekata tehijjetu-l-mesdžida, dova izmedu ezana i ikameta i izgovaranje pocetnog tekbira u vrijeme kada to cini imam. Ulazak u džamiju Pri ulasku u džamiju treba voditi racuna da se u džamiju ulazi desnom nogom, na temelju prakse Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Naime, Aiša, r.a, prenosi od Vjerovjesnika, s.a.v.s, da je u svim stvarima preferirao desnu stranu. Imam Buhari navodi Aišinu, r.a, predaju u kojoj stoji: Vjerovjesnik, s.a.v.s, davao je desnoj strani prednost u svakom svom poslu koliko god je mogao: u svom cišcenju, cešljanju i oblacenju odjece. Buhari naslovaljava odjeljak u kojem citira naprijed navedeni hadis: Ulaženje desnom nogom u džamiju i druge prostorije, i prije samog navodenja hadisa spominje da je Abdullah b. Omer, r.a, poznat po striktnom slijedenje Poslanika islama, s.a.v.s, u svim segmentima života, ulazio u džamiju desnom, a izlazio lijevom nogom. Dova Prilikom ulaska u džamiju donosi se selam na Poslanika, s.a.v.s, i prouci: Bismillahi ve-s-selamu 'ala Resulillahi. Allahummegfirli zunubi, veftah li ebvabe rahmetike!/U ime Allaha. Neka je selam na Allahovog Poslanika. Allahu, oprosti mi grijehe i otvori mi vrata Svoje milosti! Ovu predaju od Poslanika, s.a.v.s, prenosi njegova kcerka Fatima, r.a. Slicnu predaju od Vjerovjesnika, s.a.v.s, prenosi i Ebu Usejid, r.a, odnosno Ebu Humejd es-Sa'idi, r.a. Lijepo je prouciti i dovu koju je od Poslanika, s.a.v.s, prenio poznati ashab Abdullah b. 'Amr b. el-'As, r.a: E'uzu billahi-l-'azim, ve bivedžhihi-l-kerim, ve sultanihi-l-kadim, mine-š-šejtani-r-radžim! /Utjecem se Velikom Allahu, Njegovim Plemenitim Licem i Vjecnom Vlašcu da me sacuva od prokletog šejtana! Kada osoba izgovori ovu dovu, šejtan, tada, prizna: Od mene je sacuvan citav dan! Nazivanje selama Sunnet je nazvati selam prisutnima u džamiji. U predaji Suhejba, r.a, kao i Bilala, r.a, navodi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, na selam ashaba, kada bi bio u namazu, odgovarao išaretom ruke. Pokudenost prelaska preko ramena klanjaca i njihovo razdvajanje: Brojni klanjaci kada zakasne na namaz, prelaze preko ramena klanjaca i, cesto, razdvoje dvije osobe da bi sebi obezbijedili mjesto u saffu. To svakako treba izbjegavati. Naime, treba na vrijeme doci u džamiju i popunjavati prazna mjesta u safovima, kako kasnije ne bi bilo potrebe da se prelazi preko ramena klanjaca ili razdvajaju dvojica klanjaca u saffu. Selman el-Farisi, r.a, prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s, da je rekao: Ko se petkom okupa, što je bolje moguce, namiriše se, pa izade rano u džamiju ne rastavivši dvojicu klanjaca, a zatim klanja ono što je propisano, pa šuti i sluša imama dok hutbu drži, Allah ce mu oprostiti grijehe pocinjene izmedu dvije džume! Pokudenost prelaska ispred klanjaca Treba paziti da se ne prelazi ispred klanjaca dok je u namazu, kako ga ne bismo dekoncentrirali. Ta praksa takode je prisutna kod onih koji kasne na namaz, pa onda pokušavaju dospjeti do prvih safova. Otuda je neophodno ubrizgati u svijest ljudi da dolaze na vrijeme u džamiju i da popunjavaju sva mjesta koja su prazna u prvim safovima, kako se ne bi ukazala prilika onima koji kasne da moraju uciniti tako pokudene stvari i prelaziti ispred klanjaca. Allahov Poslanik, s.a.v.s, je, upozoravajuci na taj cin, eksplicite naglasio: Da neko od vas ceka stotinu godina, bolje mu je nego da prode ispred svog brata koji klanja! Islamski ucenjaci, uglavnom, smatraju da je prolazak ispred klanjaca mekruh. Medutim, Imam en-Nevevi i neki drugi smatraju da je prolazak ispred klanjaca, bez sutre, haram. Imam el-Kasimi, takode, to drži haramom, izuzev u dva slucaja: 1. ako osoba primijeti slobodan prostor u prvom safu, pa ga želi popuniti i tako upotpuniti saf ispred sebe, 2. ako bude tolika gužva i stiska i da ne nade drugog izlaza. Ukoliko se klanja u džema'atu, onda je sutra imama dovoljna i za kompletan džema'at. Tehijjetu-l-mesdžid Kada se ude u džamiju, u vrijeme kada nije mekruh klanjati ili prije nastupanja odredenog namaza, prije nego sjednemo klanjacemo dva rekata tehijjetu-l-mesdžida. To se temelji na hadisu Ebu Katade, r.a, u kojem Poslanik islama, s.a.v.s, traži od svojih sljedbenika da klanjaju ta dva rekata: Kada neko od vas ude u džamiju neka klanja dva rekata prije nego sjedne! Valja napomenuti da je kod nas obicaj da se ova dva rekata klanjaju samo u novootvorenoj džamiji ili u nekoj džamiji koju osoba prvi put posjecuje. Medutim, dužnost nam je napomenuti da se taj namaz klanja svaki put kada udemo u džamiju, osim ukoliko vec nije poceo odredeni namaz koji cemo klanjati u džema'atu ili ukoliko nije nastalo vrijeme u kojem je pokudeno klanjati: vrijeme izlaska sunca, kada je sunce u zenitu i kada sunce zalazi. Po mnogima, taj namaz treba klanjati svaka osoba koja dode na džuma-namaz, pa makar imam vec držao hutbu, dok se, po hanefijskoj pravnoj školi, taj namaz izostavi i sjedne, kako bi se hutba slušala i okoristilo njome. Dakle, kad god se ude u džamiju, a muezzin nije poceo uciti ikamet za farz-namaz ili ne postoji neka druga spomenuta zapreka, klanjacemo dva rekata tehijjetu-l-mesdžida prije nego sjednemo u džamiji. ISLAMSKO PONAŠANJE - BONTON ( 1. dio )Allahov Poslanik, s.a.v.s, jasno je kazivao i prakticno pokazao kako se ponašati na svakom mjestu i u svako vrijeme. Njegova životna praksa pokazala je kako se treba ponašati u džamiji. THE DECLARATION OF FAITH (Chapter I )(FROM THE BOOK "AL WALAA' WA AL BARAA' ACCORDING TO THE AQEEDAH OF THE SALAF)
By Muhammad Saeed al-QahtaniWhat the Declaration of Faith Confirms and What it Denies The meaning of the first part of the declaration of faith, 'There is no god but Allah', is that nothing other than Allah is worthy of worship. This denies the attribution of divinity to all other things, and affirms it as a quality which belongs to Allah alone. (Shaykh Abdar-Rahman ibn Hassan, Fath al-Majid, p.36) Ibn Taimiyah said: "The heart will not find complete happiness except by loving Allah and by striving towards what is dear to Him. It is not possible to achieve this love except by rejecting all things that compete with it. This is what the words, 'There is no god but Allah' mean; this is the spirit of the deen of Ibrahim and of that of every other prophet." (Ibn Taimiya, Majmu' al-Fatawa, vol 28, p.32, Riyadh) When someone says, 'There is no god but Allah', he has denied one thing and affirmed another. With these words the believer first denies all those who reject faith, worship created things, obey the tyrant, rule by injustice or remain content under oppression; and then he affirms his allegiance to Allah, to His deen, to His Book, to His righteous servants, and to the Sunnah of His Prophet, may Allah bless him and grant him peace : "Whoever rejects false deities and believes in Allah has grasped a firm handhold which will never break." [2:256] As for the second part of the declaration, 'Muhammad is the Messenger of Allah', this means that we do what the Prophet, may Allah bless him and grant him peace, has told us to do, and stop doing what he has told us not to do. According to Muhammad ibn Abdul Wahhab, "No one truly believes until he rejects the forces of disbelief." This is supported by ayah 2 :256 just cited. The declaration of faith is a declaration of complete loyalty to the Shari'ah : "Follow that which is sent down to you from your Lord, and follow no protecting friends beside Him. Little do you recollect!" [7:3]; and : "So set your purpose (O Muhammad) for the deen as a man by nature upright - the natural way of Allah, in which He has created man." [30:30] You must also denounce the rule of Ignorance: "Is it the judgement of the time of ignorance that they seek? And who is better than Allah for judgment for a people who have certainty (in their belief)?" [5:50] Indeed you must deny all other religions: "And whoever seeks a religion other than Islam, it will not be accepted from him, and he will be one of the losers in the Hereafter." [3:85] The declaration of faith is thus a denial and an affirmation. In fact, it denies four things and affirms four others. It denies false deities, the tyrant, intermediaries, and ordained authorities, who are bogus. If you think a thing can help you or protect you from harm then you have taken it as a god. A tyrant demands that you worship and adore him. An intermediary, whether family, community or property, distracts you from faith: "And from among mankind are some who take for themselves (objects of worship as) rivals to Allah loving them as they should only love Allah." [2:156] Bogus authority advises you to act against truth and to disobey Allah: "They have taken as lords beside Allah their rabbis and their monks." [9:31] It also affirms four things: that the object of your worship is Allah; that glorification and love are for Allah alone; that hope and fear are due only to Allah; and that you are aware of Allah's power and might, this awareness is taqwa. The single and unique goal of the believer is to worship Allah and none other than Him. Thus, the believer's love is for Allah alone: "And those who believe are stronger in their love for Allah." [2:156] Hope, too, is exclusively in Allah and one fears nothing but Him: "If Allah afflicts you with some hurt, there is no one who can remove it except Him; and if He desires good for you, there is no one who can repel His bounty. He strikes with it whom He wishes of his servants. He is the Forgiving, the Compassionate." [10:107] Lastly, the believer is conscious of Allah and aware of the danger of His displeasure and of His wrath. It is taqwa that causes a person abandon disbelief and disobedience, to devote himself entirely to Allah and to obey His law and His command. Ibn Mas'ud said: "When you act in obedience to Allah, in the light of Allah, you hope for Allah's reward. When you abandon disobedience of Allah, in the light of Allah, you fear Allah's punishment." (Majumu'at ar-Rasa'il wal-Masa'il al-Najdiyya, Muhammad Rashid Rida, eds. vol4, p.99) Whoever recognises these things must sever all links to anything other than Allah and free his heart from falsehood. Thus Allah tells us that Ibrahim, as well as our own Prophet, may the blessings and peace of Allah be on them, smashed the idols that their people tood as gods and rejected all who worshipped them: "There is a good example for you in Ibrahim and those with him, when they told their people: Surely we disassociate ourselves from you and all that you worship beside Allah. We have done with you. And there has arisen between us and you enmity and hate forever until you believe in Allah only." [60:4] >From beginning to end the Qur'an is a clarification of the meaning of the words, 'There is no god but Allah'. This statement is both a denial of shirk and of those who commit it, and an approval of sincerity and of those who strive for it. Every word and every deed that is dear to Allah is in some way connected to this declaration. It is the source of all noble action, its definition and its guide. This is why Allah has called it the 'declaration of fear'. The Prophet's Companions and the Declaration of Faith The following account illustrates the Companions' understanding and experience of the Kalima. In 170 AH someone asked Imam Sufiyan ibn Uyaynah al-Hillali * about faith. He said: "It is in both speech and action." "But does it increase of decrease?" asked the man. "It increases as Allah wishes, and it decreases as He wishes until no more of it than this remains," and held out his hand. The man said,"So what should be our attitude towards those among us who assert that is is speech and not action?" "This is what people used to say before the nature and limits of faith had been made clear. Of course Allah, Glorious and Mighty is He, sent his Prophet, may Allah bless him and grant him peace, to all of humanity to tell them that there is no god but Allah and that he is the Messenger of Allah. Once they had accepted this, the security of their money and their lives was assured and they became accountable to Allah alone." "When Allah was satisfied with their sincerity, He commanded His Prophet to order them to pray. He ordered them to do this and they did it. By Allah, had they not done this their first act would not have helped them." "When Allah was satisfied with the sincerity of their prayers, He told His Prophet to order them to migrate to Madinah. By Allah, had they not done this neither their first act nor their prayers would have helped them." "When Allah was satisfied with the sincerity of their hearts in this, He commanded them to return to Makkah to fight their fathers and their brothers until these said the Word which they had said, established the same prayer and joined the same migration. He commanded them to do this and they did it. One of them even came with the head of his father and said,'O Messenger of Allah, here is the head of a leader of the disbelievers.' By Allah, had they not done this their first act, their prayers and their migration would not have helped them." "When Allah was satisfied with the sincerity of their hearts in this, He told His Messenger to order them to complete the rite of tawaf and to shave their heads in humility, which they did. By Allah, had they not done this their first act, their prayers, their migration and their combat with their fathers would not have helped them." "When Allah was satisfied with the sincerity of their hearts in this He told the Prophet, may Allah bless him and grant him peace, to take a part of their money by which to purify themselves. He commanded them to do this and they did, giving much and giving little. By Allah, had they not done this their first act, their prayers, their migration, their combat with their fathers and their tawaf would not have helped them." "When Allah was satisfied withe the sincerity of their hearts which were now in harmony with the nature and limits of faith, He said to them: "This day I have perfected your deen for you and have completed My blessings to you, and have chosen for you as your deen al-Islam [5:3]." Imam Sufiyan continued: "Whoever abandons any part of faith is a disbeliever as far as wer are concerned. If this from neglect we would correct him, but he would be lacking in our eyes. This is the Sunnah. Relate it on my behalf to whoever may ask about it." (Al-Shar'a, Abu Bakr Muhammad ibn al-Hussain al-Ajari, p.104) * Imam Sufiyan ibn Uyaynah al-Hillali (107-198 AH): Imam Shafi'i said of him: "Were it not for Imams Malik and ibn Uyaynah, the learning of the Hijaz would have been lost." Imam Ahmad said, "I have not seen anyone more knowledgeable in the Sunnah than ibn Uyaynah." A Jewish rabbi in Yathrib... subhanAllah :)
Al-Husayn ibn Sailam was a Jewish rabbi in Yathrib who was widely
respected and honoured by the people of the city even by those who were
not Jewish. He was known for his piety and goodness, his upright
conduct and his truthfulness.
Al-Husayn lived a peaceful and gentle life but he was serious, purposeful and organized in the way he spent his time. For a fixed period each day, he would worship, teach and preach in the temple. Then he would spend some time in his orchard, looking after date palms, pruning and pollinating. Thereafter, to increase his understanding and knowledge of his religion, he would devote himself to the study of the Torah.. In this study, it is said he was particularly struck by some verses of the Torah which dealt with the coming of a Prophet who would complete the message of previous Prophets. Al-Husayn therefore took an immediate and keen interest when he heard reports of the appearance of a Prophet in Makkah. He said: "When I heard of the appearance of the Messenger of God, peace be on him, I began to make enquiries about his name, his genealogy, his characteristics, his time and place and I began to compare this information with what is contained m our books. From these enquiries, I became convinced about the authenticity of his prophethood and I affirmed the truth of his mission. However, I concealed my conclusions from the Jews. I held my tongue... Then came the day when the Prophet, peace be on him, left Makkah and headed for Yathrib. When he reached Yathrib and stopped at Quba, a man came rushing into the city, calling out to people and announcing the arrival of the Prophet. At that moment, I was at the top of a palm tree doing some work. My aunt, Khalidah bint al-Harith, was sitting under the tree. On hearing the news, I shouted: 'Allahu Akbar! Allahu Akbar! (God is Great! God is Great!' When my aunt heard my takbir, she remonstrated with me: 'May God frustrate you...By God, if you had heard that Moses was coming you would not have been more enthusiastic.' 'Auntie, he is really, by God, the 'brother' of Moses and follows his religion. He was sent with the same mission as Moses.' She was silent for a while and then said: 'Is he the Prophet about whom you spoke to us who would be sent to confirm the truth preached by previous (Prophets) and complete the message of his Lord?' 'Yes,' I replied. Without any delay or hesitation, I went out to meet the Prophet. I saw crowds of people at his door. I moved about in the crowds until I reached close to him. The first words I heard him say were: 'O people! Spread peace...Share food...Pray during the night while people (normally) sleep... and you will enter Paradise in peace...' I looked at him closely. I scrutinized him and was convinced that his face was not that of an imposter. I went closer to him and made the declaration of faith that there is no god but Allah and that Muhammad is the Messenger of Allah. The Prophet turned to me and asked: 'What is your name?' 'Al-Husayn ibn Sailam,' I replied. 'Instead, it is (now) Abdullah ibn Sallam,' he said (giving me a new name). 'Yes,' I agreed. 'Abdullah ibn Sailam (it shall be). By Him who has sent you with the Truth, I do not wish to have another name after this day.' |
Džezaakumullahu hajren we jerdaa 'alejkum što posjetiste moj blog. Ostavi komentar inša'Allah, biće mi drago :)
Public folders
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Send a private message
Tell a friend
Add to My MSN
Add to your network
Sign up for alerts|
|
